April 17, 2018 in Uncategorized

Mr Greenfinger … u selu

mr-greenfingerDobio sam blago upozorenje od urednika da se ljudi žale na psovke i da bi trebalo da ih smanjim. Pa kako, jebote, da ne psujem kad pročitam vesti. Eto, ljudi u Krivaji prošle godine sami uzgajili, sami se organizovali i posadili 700 sadnica kao vetrozaštitni pojas uz put. Danas, došao privatnik novi vlasnik zemljišta, upalio traktor i uzorao sadnice. Bio je mrak, kaže, traktorista nije video drveće. Koliko treba da budeš bezobrazan pa da to kažeš?

Mr Greenfinger odmah uzvraća udarac. Moj tast, Mr Blackfinger, me je pozvao u Selo da sadimo stabla paulovnije. Čuo je priče o neverovatnim osobinama paulovnije i naručio pedesetak komada. Jutro je bilo mokro, hladno, ružno, vuče te da ne izlaziš iz kuće, ali obećao sam tastu a on je nezgodan čovek, ne ide da ga ispalim. Ne bi prijalo ni meni ni njemu.

Selo je nepresušan izvor čudesa, čist magični realizam, pa, dok dolazim, niz kičmu mi prolaze trnci strepnje i iščekivanja nečeg novog. Ni ovog puta Selo nije zatajilo.

Mahnuo sam kučetu Medi Sungazeru (jede jednom mesečno suvi hleb, pa sam zaključio da se u međuvremenu hrani Sunčevim zracima) i veselo se pozdravio sa tastom uz dve rakijice za redom sa nogu, samo da se prodrmamo, izbacimo sinoćnje brige iz glave i čistog duha uđemo u današnji posao.

-Doneo sam burek, ’ajde da jedemo pa da idemo.

-Stavi na sto.

A-ha. Na stolu u kuhinji: set rasparenih čašica za rakiju i čaša za vino (sve musavo), radio kasetofon iz kog se Zdravko Čolić dere „pjesma, esma, pjesma“ milion puta, sobna antena za televizor koji ne radi, par krpa (na jednoj je velika krvava mrlja), maramica od koje dobijate tuberkulozu sto posto, alat meni nepoznate namene, ključ za traktor, venac malih suvih ljutih paprika, stare novine kao slučajno okrenute na nekoj sisatoj dami, flaša loze, flaša šljive, flaša nečeg mutnog, tri osigurača, rešeni sudoku, puno novčića, neplaćeni računi, papiri sa nekim proračunima i patrone za dvocevku. Napravio sam dva trouglasta mesta, spustio burek i uz rakijicu smo ih skoro ćutke pojeli. Kad sam hteo da kažem nešto, iz grla mi je izlazilo samo „Esma“, tast je žvakao burek, mudro klimao glavom i odgovarao: „Pjesma“.

Napolju se pripremamo za polazak, što se uglavnom svodi da ja pratim tasta koji promišlja šta sve treba da se ponese, ide sa jednog kraja dvorišta na drugi i usput uzvikuje neke poskočice. To mi daje slobodu da se potpuno isključim i pustim sećanja da me preplave. Evo, ovde je bio čuveni događaj sa klanja plovki. Jedne godine su tvorovi uporno napadali dvorište mog tasta i odnosili jednu po jednu plovku. Nije vredelo to što je par noći dežurao sa puškom u dvorištu, postavljao zamke, krpio rupe u ogradi – bilo je kao u romanu Deset malih crnaca: svakog dana jedna manje. Pragmatičan kakav je uvek bio, mr Blackfinger je odlučio da preostale dve plovke zakolje. -Bolje mi da ih pojedemo, nego oni tvorovi, steram im ga… Da skratim priču, svi smo porodično prisustvovali tom hepeningu, ali je najluđi provod imao moj tada petogodišnji sin. Krv ga je privukla, dedina sorta, prišao je da vidi kako to sve izgleda, ali nije očekivao da ga pojuri bezglava plovka. Ona skače, krv šiklja po njegovom licu, on beži i vrišti kao žene u horor filmovima, plovka posustaje posle par koraka a moj sin posle nekoliko stotina metara. Zakon prirode broj jedan naučen – Bezglave ptice možda izgledaju strašno ali imaju vrlo ograničeno kretanje. Kažem vam, u Selu je provod zagarantovan.

Dok pokušava da upali traktor, tast mi govori da stavim sadnice u prikolicu, – Samo pazi da se ne uprljaš, bile su umočene u kravlju balegu. Nisam se uprljao, ali ni traktor nije upalio. Na kraju odlazim po Vladanka, koji dolazi traktorom da ga, da prostite, povuče. Najzad se traktor pokrenuo, mr Blackfinger na brzinu sam diže prikolicu, zakači je na kuku, uzima balon sa naftom i isprazni ga u rezervoar, baca iza sebe balon, uleće u traktor i viče, – Krećemo!! Shvatam da moram da ispratim ovaj mačo stil, te izbacujem dva projektila iz nosa, počešem skrotum, groknem i uskačem u prikolicu. Tamo se odmah okliznem i pružim po podu. Brzo ustajem i proveravam da li me je tast video. Uff, nije. Tek sad se okreće i kaže,

– Idemo, Beli! Imaš blato na obrazu!

– Nije blato, nego bal… Jel’ imam još?

Taman smo krenuli, kad na ulici srećemo komšiju Radišu. Fin čovek, očuvan, gastarbajter u penziji, deluje kao uman sagovornik.

– Gde si, Radiša? Što si poranio?

– Spremam sahranu, umrla mi ujna.

– Ee, jebi ga. Koja je to žena, Dal’ je znam?

– To mi je žena od ujke.

Zatečeni ovim novim saznanjem, nastavljamo u tišini ka placu. Ja nažalost gospodina Ujku ne poznajem, ali je tast ganut zagledan u nebo. Ili samo ceni da li će kiša.Ulazimo na uzak putić koji uzbrdo vodi na plac, truckamo se prilično i taman kad je ona rakija počela da mi kaplje iz nosa, traktor staje. Okrećem se i vidim parkiran kamion stotinak metara ispred nas. Nema šanse da prođemo, ali zato je Blackfinger izabrao proširenje i tu stao. Kamiondžija izlazi iz nekog dvorišta i tu scenu već mogu da zamislim u maniru špageti vesterna. Krupan kadar na rumenog kamiondžiju koji nam nešto viče, kadar na hladno lice mog tasta, traktor radi trrk, tk, tk, tk… tk, trrk, tk, tk, tk… Ja sedim među usranim sadnicama, pomalo i sam usran. Čovek hoda polako ka nama. Gavran grakće iznad nas. Rumeni i ja nervozno bacamo pogled uvis. Tast i dalje hladno gleda ispred sebe. Trrk, tk, tk, tk. Najzad kamiondžija stiže do nas. – Jel’ idete gor’? Ja prosto uplašen glupoćom pitanja hitro pogledam u tasta. On ćuti, samo par mišića na licu mu nervozno zaigraju.

– Pitam, jel’ idete gor’?

– Ne, idemo dol’, al’ uzbrdo.

– Dobro, a el’ možeš samo malo ovamo, pa da ja ovuda proteram…

– Ne mogu, ja stojim ovde, a ti lepo u rikverc, pa idi ’de ’oćeš.

– Dobro, dobro, reče Rumenko i otrča u kamion. Rekoh vam ja da mi je tast nezgodan čovek.

Gore na brdu smo posadili sadnice, i šta o tome da vam pričam, ašov u ruke i nabadaj. Težak posao, ali ispunjava. Čudne su mladice paulovnije, deluju kao neki bambus – šuplje i zelene. Malo ih čvokneš i prelome se. Jednu sam slučajno prelomio dok sam ih vadio iz prikolice, ali sam se pravio blesav pa smo posle zajedno psovali rasadnik. Mamicu im prevarantsku, ovo sad treba da im nabijemo u… Nekoliko žuljeva, bolne ruke, blato na cipelama, ali se ja uvek osećam dobro posle takvih akcija. Nadam se da će se paulovnija primiti i da ćemo se na proleće hvaliti zasadom.Ipak sam ja gospodin Zelenoprsti.

Posle pet sati rada krećemo nazad. Zaboravili smo da ponesemo vodu, pa dok pričamo malo cokćemo. Burek nam se sveti, pa tako dehidrirani radosno iščekujemo dolazak kući. Međutim, usput nailazimo na kolonu koja ispraća Ujkinu suprugu, te stajemo na kraj jer bi sve drugačije bilo protumačeno kao teško nepoštovanje. Barjak, sveštenik, kovčeg, desetak ljudi i mi u traktoru. Vječnaja pamjat, trrk,tk, tk, tk, Izvinite, jel’ imate malo vode?, vječnaja pamjat, tk, tk, trrk, tk, A pivo?

Seoske povorke staju na svakoj raskrnici, a ujna je živela na kraju sela, te evo nas još uvek u koloni. Brže mi pokopasmo pedeset stabala nego oni jednu ujnu. Radiša se dostojanstveno drži na čelu, a tast i ja ispucalih usana i zamagljenog pogleda puni poštovanja pratimo pokojnicu. Neke ptice zloslutno kruže iznad nas. Ako nam se nešto desi, bar smo sve bliže groblju.




Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

By browsing this website, you agree to our privacy policy.
I Agree